11 Avg, 2014

Izlasci

Autor jelena32 00:02 | Permalink Permalink | Comments Komentari (1) | Trackback Trekbekovi (0) | Generalna
Imam veliki problem. Uskoro punim 16 godina, ali moji roditelji očigledno to ne shvataju jer mi je dozvoljeno da u gradu budem do pola 12. Nikada nisam izašla u klub, ne nosim štikle niti minu suknje i haljine. I nije mi jasno kako ja njima da objasnim da ja više nemam 10 godina. Najveći problem je što kada ja krećem kući moje društvo tek tada dolazi u grad, a ja moram da idem da ne bih bila kažnjena ako slučajno dođem kući posle pola 12. Dok na primer za razliku od mene, moj stariji brat, kada je imao 16 godina izlazio je u klubove i dolazio kući u 3. I kada god pomenem to, mama uvek kaže "to je drugo". E pa nije. Mislim da je vrlo ne fer prema meni da kao izgovor koristi to što je on muško. Razumem ja da njega sigurno niko neće napasti u gradu, ali neće ni mene, nisam ja jedino žensko u gradu. Trudim se da se ne svađam oko toga, ali više ne mogu da trpim. Mislim da je na pomolu velika svađa.

8 Avg, 2014

Prijatelji

Autor jelena32 22:13 | Permalink Permalink | Comments Komentari (0) | Trackback Trekbekovi (0) | Generalna

Nekad se osećam tako depresivno. Imam osećaj da ne mogu ni na koga da se oslonim. Kada nekome treba pomoć ja sam uvek tu, ali kada meni nešto zatreba svi imaju neke druge obaveze.

Ne izlazim često iz kuće, ne zato što ne želim, nego zato što nemam sa kime. Imam 2 drugarice sa kojima se baš dosta družim, ali ni njima ne mogu da kažem baš sve, jer imam osećaj da ako im kažem sve da će me i one napustiti. Jedna od njih ima svoje probleme, ako se tako mogu nazvati, jer su uglavnom vezani za dečka koji joj se sviđa i njihovo dopisivanje. Najviše me pogađa to što me nikada nije pitala kako je meni, da li se meni nešto dešava. Druga ima novu drugaricu koja je navodno ljubomorna što se ona druži sa mnom i od kad je počela da se druži sa njom mislim da nismo više toliko bliske koliko smo bile.

Nekad poželim da odem od kuće i čini mi se da niko ne bi primetio da me nema. Uveče kad legnem često razmišljam o tome šta bi se desilo da ja umrem, da li bi iko došao na sahranu ili da završim u bolnici, da li bi se neko setio da mi dođe u posetu. Možda zvučim patetično, ali nikome ni bih poželela život kao moj.

8 Avg, 2014

.

Autor jelena32 22:04 | Permalink Permalink | Comments Komentari (0) | Trackback Trekbekovi (0) | Generalna
Znate onaj osećaj kad želite nešto da kažete, a nemate kome ili ne znate kako? Predpostavljam da znate. Mislim da je ipak lakše nešto napisati nego reći. Za to će meni služiti ovaj blog. Ne tražim da čitate moje postove, samo mi treba jedno mesto na kome ću moći sve iskreno da kažem a da mi niko ne sudi zbog toga. (Dalje)